Borovo naselje je gradska četvrt Grada Vukovara. Smješteno je na desnoj obali rijeke Dunav, u istočnom dijelu hrvatske regije Slavonije. Nalazi se na 45.3789 stupnjeva sjeverne zemljopisne širine i 18.9554 stupnjeva istočne zemljopisne dužine od Greenwicha, 4 je kilometra sjeverozapadno od centra Vukovara, 15 kilometara sjeveroistočno od Vinkovaca i 32 kilometra jugoistočno od Osijeka na Državnoj cesti D2 koja povezuje Vukovar s Osijekom i Ilokom. Nadmorska visina je 90 metara a klima je kontinentalna i obilježavaju je vruća ljeta i oštre zime. Gospodarska osnova je industrija gume i obuće. Prema popisu stanovništva iz 1961. godine Borovo naselje je imalo 3.489, a 1991. godine oko 10.000 žitelja. Iako velika većina Borovaca doživljava Borovo naselje kao mali grad ono je ipak gradska četvrt Vukovara... Tridesetih godina dvadesetoga stoljeća, sjeverozapadno od Vukovara, na desnoj obali Dunava, nastalo je industrijsko naselje Borovo. Točnije, 7. lipnja 1931. godine češki industrijalac Tomáš Bat’a (03.04.1876. Zlín, Moravia - 12.07.1932. Bat'ov, Moravia) utemeljio je poduzeće 'Bata Borovo' po modelu svojih‘Bata’ tvornica u Češkoj i otpočeo prvu industrijsku proizvodnju obuće u Hrvatskoj, koja je u to vrijeme bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije, a za svoje zaposlenike počinje graditi satelitski industrijski grad Bata-ville. Plan naselja i projekte objekata izradili su znameniti češki arhitekti František Lydie Gahura, Vladimír Karfík i Antonin Vitek a 1936. godine Bata-ville imalo je 122 zgrade, izgradjene od neožbukane crvene opeke, u kojima je bio 421 stan s 1.818 stanovnika. Iste godine je izgradjen i veliki Društveni dom (kasnije zvani Radnički dom) s restoranom u prizemlju, radničkim restoranom na prvom katu, noćnim barom, robnom kućom, knjižnicom, kinom i prodavaonicom obuće. Oko tvornice tijekom godina razvijalo se naselje Borovo. U naselju su gradjene najprije tipizirane stambene jednokatne zgrade (jednodomke, dvodomke, četverodomke, smještene u takozvane kolonije I., II., III., IV. ...), nogometni stadion,sportski aerodrom‘Rio’, škola, djački dom, teniski tereni a kasnijih godina i puno veći i različiti stambeni i popratni objekti te kino, hotel, olimpijski bazen i sportska dvorana kapaciteta 3.000 gledatelja. U polasku na otvaranje nove filijale u Švicarskoj Tomáš Bat’a poginuo je zajedno sa svojim pilotom, 12. srpnja 1932. godine, u 56-toj godini života, u zrakoplovnoj nesreći. Zrakoplov Junkers D1608 u kojem su se nalazili Tomáš Bat’a i pilot Jindřich Brouček (30.06.1893. - 12.07.1932.) pri polijetanju je, u gustoj magli, udario u dimnjak jedne od zgrada u naselju Bat'ov (današnji Bahňák, sada dio gradaOtrokovice). Nakon smrti Tomáša Bat’e, njegov sin Tomáš Jan Bat’a (17.09.1914. Zlin, Moravia - 01.09.2008. Toronto, Canada), polubrat Jan Antonín Bat’a (07.03.1898. Uherské Hraditì, Moravia - 23.08.1965. Sao Paolo, Brasíl) i obitelj Bat’a preuzeli su firmu 'Bata' te nastavljaju razvijati tvornicu ‘Bata Borovo’, koja je 1939. godine zapošljavala 6.290 radnika, na naslijedju dobre organizacije i radne i tehnološke discipline 'Bata'. Nakon Drugoga svjetskog rata tvornica je nacionalizirana od novih komunističkih vlasti i 'Bata' je izbačeno iz naziva tvornice te ostaje samo 'Borovo'. Isto tako i naselje je nazvano Borovo, po obližnjem selu, a kako bi se dva mjesta razlikovala obično su se koristili nazivi Borovo Selo i Borovo Naselje.
Bata motto: Dobre i jeftine cipele, dostupne i za najsiromašnije - a visoke plaće onima koji to zasluže.’
Od maloga pogona 'Bata Borovo' utemeljenoga 1931. godine, izrastao je kombinat gume i obuće 'Borovo', poslovni sustav sa petnaest poduzeća u kojima je posao našlo 22.500 radnika, od kojih je preko tisuću bilo sa višom i visokom stručnom spremom, te više magistara i doktora znanosti koji su u vlastitom institutu bili okosnica razvoja novih proizvoda i tehnologija. Kombinat 'Borovo' obuhvaćao je djelatnosti iz dvadeset privrednih grana a 1990. godine Kombinat 'Borovo' proizvodi 22 milijuna pari obuće i na području bivše Jugoslavije ima u svom posjedu 620 prodavaonica. Tvornica u naselju nije bila u pogonu od 1991. do 1997. godine zbog Domovinskoga rata u Hrvatskoj, velikog razaranja i gubitaka života tijekom tromjesečne opsade grada Vukovara, od JNA i raznih srpskih paravojnih formacija, pretrpjevši štetu u vrijednosti od 300 milijuna Eura. Od 1992. do 1997. godine Uprava Kombinata Borovo djelovala je iz Zagreba, a proizvodnja se odvijala u pogonu u Donjem Miholjcu. Maloprodajna mreža bila je ograničena na Hrvatsku, Sloveniju i jedan dio Bosne i Hercegovine. Nakon sedmogodišnjega prekida proizvodnja u Kombinatu ‘Borovo’nastavljena je godine 1998., ali s daleko smanjenim kapacitetom. Današnje 'Borovo' je dioničko društvo, zapošljava 1.050 radnika (od kojih je 600 u Vukovaru) a godišnja proizvodnja mu je oko 400.000 pari obuće i 1.500.000 metara industrijskoga remena. Vlasnik 99% dionica je AUDIO (bivši Hrvatski fond za privatizaciju) a vlasnik preostalih 1% dionica je Ministarstvo financija.
TVORNICA I NASELJE
Bat’in koncept gradnje ide korak ispred svoga vremena, a u realizaciji nekih ideja pretekao je i samog Corbusiera. Borovo Naselje koncipirano je prema tada najvišim svjetskim standardima urbanističko-arhitektonskog planiranja. Kvalitetom, na tlu Hrvatske jedino ga možemo usporediti sa stambeno-rudarskim kompleksom Raša u Istri tršćanskog arhitekta Gustava Pulitzera-Finalija. I dok Raša, izgradjena 1936/1937. kao dio Mussolinijeva koncepta città di fondazione, otjelotvoruje ideju o idealnom gradu poštujući krajolik i zatečenu graditeljsku tradiciju, Borovo Naselje svojim se urbanističko-arhitektonskim konceptom nameće zatečenoj lokalnoj tradiciji, koja u tom trenutku duhovno nije bila spremna za tako radikalne promjene.
Iako će izložba čeških arhitekata 1928. imati važnu ulogu pri razvoju hrvatske moderne, jedino se izvorno ostvarenje češkoga funkcionalizma u Zagrebu zgrada Čehoslovačkog paviljona Zagrebačkog zbora (današnji Studentski centar u Savskoj 25). Zgrada paviljona izvedena je 1938. prema nacrtima poznatoga praškog arhitekta Ferdinanda Fencla. Izvodjač je radova tada ugledan zagrebački arhitektonski atelijer Freudenreich i Deutsch.
Najvažnija manifestacija češkoga funkcionalizma u Hrvatskoj tijekom tridesetih dogodit će se daleko od Zagreba, usred nepregledne slavonske ravnice, u neposrednoj blizini grada Vukovara. Naime, ondje je 1931. glasoviti češki industrijalac Tomáš Bat’a odlučio podići najveću tvornicu obuće za balkansko područje. Prvobitno, pogoni su bili smješteni na prostoru skladišta »Češke agencije« u vukovarskoj luci, da bi nedugo zatim Bat’a otkupio 70 hektara zemljišta sjeverno od pristaništa, na kome će izrasti impozantan stambeno-industrijski kompleks, danas poznat kao Borovo Naselje. Tijekom samo nekoliko godina usred ravnice niknut će grad budućnosti koji će visokim standardom i unutrašnjom organizacijom cjelokupnog života za tadašnje prilike u Hrvatskoj, a da ne govorimo o širem prostoru kraljevine, biti daleka utopija. Tih godina domaći će tisak preplaviti reklamni slogan: »Ne bojte se ni kiše ni blata, ako nosite kaljače Bata«.
Bata kod Forda
Godine 1894. Tomáš Bat’a osnovao je u Zlínu na temelju tristogodišnje obiteljske tradicije radionicu za izradu cipela i čizama koja će do tridesetih godina dvadesetog stoljeća prerasti u jedan od najvećih svjetskih koncerna. Osobito je važan trenutak Bat’in odlazak u Sjedinjene Države, gdje je radio neko vrijeme u Fordovoj tvornici. Upravo će ondje Bat’a usvojiti načela na kojima će tijekom tridesetih stvoriti svoj industrijski imperij. Prije svega to je novi poduzetnički duh koji se temeljio na humanijem odnosu prema zaposlenima. Tako će za svoje zaposlenike organizirati gradnju stanova i kuća, plaćati im školarinu, zdravstvenu zaštitu. Svojim je podredjenima davao velika ovlaštenja i odgovornosti, te osnovao banku gdje su njegovi uposlenici štedjeli i pod povoljnim uvjetima mogli podizati kredite da bi i sami započeli neki posao. Bat’a je nastojao da motivira zaposlenike da sa što manje napora postignu što bolje rezultate i ujedno ostvare što veću dobit. »Moj cilj nije bio da podignem tvrtku«, govorio je Bat’a, »bilo mi je potrebno da obrazujem ljude koji će dobro služiti mušterijama. Tek nakon toga s njima sam mogao graditi tvrtku«. Za Bat’u je samo zadovoljan radnik istinski produktivan. Vodeći se tim principima u razdoblju 1905-1920. Bat’ina je proizvodnja bila sve veća, a time i mogućnost, ali i potreba izgradnje, njegova industrijskog grada utopije - Zlína. Napokon je i posljednja zapreka bila uklonjena 1923, kada Bat’a postaje gradonačelnikom Zlína. Vodeći se maksimom da je »rad kolektivan, a stanovanje individualno« (»Společni pracovat, individuálni bydlet«), Bat’a povjerava izradu regulatorne osnove arhitektu Janu Kotiri, koji projektira Zlín prema načelima vrtnoga grada za sto tisuća stanovnika. Kako Kotira umire, na njegovo mjesto dolazi njegov učenik František Lydie Gahura. On je 1925. postavljen za voditelja netom ustanovljena zlínskoga gradjevnog odjela, kojem se ubrzo pridružuju i arhitekti Vladimír Krafík, Miroslav Lorenc i Antonin Vitek, koji će s brojnim suradnicima, prema pisanju češkoga povjesničara arhitekture Zdeneka Lukeša, u malom provincijskom mjestu Zlín realizirati jedan od najslikovitijih urbanističkih koncepata u Europi. Time je utopistička vizija redatelja Friza Langa i njegova Metropolisa dobila stvarni pandan.
Stroj kao metafora
Iako je kralj obuće Tomaš Bat’a 12. srpnja 1932. poginuo u avionskoj nesreći, njegov polubrat Jan uspješno nastavlja sa vodjenjem imperija, ali i izgradnjom Zlína, čiji se broj stanovnika usporedno s proizvodnom ekspanzijom sve više povećavao, a time i potreba za dodatnim stambenim prostorom. Do 1940. u Zlínu će biti zaposleno čak četrdeset tisuća radnika. Osnovni arhitektonski element koji se koristio pri izgradnji Zlína standardni je modul armiranobetonske skeletne konstrukcije s ispunom od stakla i opeke. Najvažnija su arhitektonska ostvarenja Bolnički kompleks (1927-36), dormitorij (1927-37) Masarykova škola (1928), kinodvorana (1933) i stakleni mauzolej Tomaša Bat’e, arhitekta Gahure, te neboder-administrativno središte Bat’ina koncerna, arhitekta Krafika (1936-38). U vrijeme izgradnje Bat’in je neboder bio najviša zgrada u srednjoj Europi. Na posljednjem, šesnaestom katu nebodera, nalazila se Bat’ina radna soba, koja je poput dizala elevirala kroz sve etaže. Od osobite je važnosti izgradnja obiteljskih domova, u okviru koje Gahura i suradnici ostvaruju nekoliko stambenih tipova od neožbukane crvene opeke: jednodomni tip s garažom i terasom, standardni dvodomni tip 1928, dvodomni tip 1934. i četverodomni tip. Koncept je to prema kojemu će tijekom tridesetih diljem svijeta biti podizani Bat’ini tipizirani industrijsko-stambeni areali, medju kojima je i Borovo Naselje. O tome neposredno svjedoči i pronalazak skupine nacrta zlínskih stambenih tipova koje sam otkrio istražujući ostavštinu arhitekta Freudenreicha, a prema kojima su bile izvodjene kuće u Borovu Naselju. Zlín, a tako i drugi stambeno-industrijski kompleksi nastali prema njegovom uzoru, medju rijetkim su realiziranim primjerima tijekom moderne onoga što je Charles Jencks, u knjizi Moderni pokreti u arhitekturi, nazvao i idealističkom tradicijom, koja se zasnivala na socijalnim idealima - humanističkom liberalizmu, reformističkom pluralizmu i socijalnoj utopiji i idealizmu. Nosioci su te tradicije tijekom dvadesetih Walter Gropius, Mies van der Rohe i Le Corbusier. Osobito važnu ulogu imat će Corbusier, koji 1922. razradjuje načela Suvremenog grada za tri milijuna stanovnika i tzv. Maison Cirtohan i Ville Contemporaine, u kojima dolazi do potpuna izražaja njegovo često citirano, no krivo tumačeno načelo da je »kuća stroj za stanovanje«. Dakako, stroj je u tom primjeru metafora novoga duha, odnosno novoga doba i njegova unutrašnjeg ustroja, koji je prema Theu Van Doesburgu vodio konačnom društvenom oslobadjanju. Od osobite je važnosti Corbusierov boravak u nekoliko navrata izmedju 1928-30. u Sovjetskom Savezu. Naime, ondje će se prvi put upoznati s koncepcijom tzv. linearnog grada, što ju je osmislio arhitekt N. A. Miljutin. Na temelju tog koncepta LCće ubrzo razviti vlastiti koncept linearnog industrijskog grada. »Industrije završne obrade«, pisat će Corbusier, »pronašle su svoj smještaj duž triju putova prolaza: vodenog, željezničkog i kopnenoga. Nižući se uz te putove, prirodno su poprimile oblik linearnog grada. Linearni grad, dakle, slijedi crtu upisanu geografijom. Otkud dolazi, kamo ide? Trenutno nije važno. Njezin je princip da niže, a ne rasipa.«
Batin koncept gradnje
Iz tih razloga Le Corbusier će tijekom tridesetih posjetiti Zlín. Godine 1935. prema konceptu linearnog industrijskog grada on će u suradnji s Pierreom Jeanneretom izraditi prijedlog urbanističkog plana Zlína. Upravo će u Zlínu tada doći do jednoga, doduše kratkotrajna, ali začudjujućeg, sraza autoritativne taštine velikog LC-a, češkog funkcionalizma i predstavnika hrvatske moderne. Naime, te godine grad Zlín raspisao je natječaj za izgradnju novih stambenih zgrada, a medju mnogim poznatim imenima kaočlan medjunarodnog ocjenjivačkog odbora našao se i hrvatski arhitekt Edo Šen. Danas nam o tom dogadjaju neposredno svjedoči žurnal Bat’ina filmskog studija. Naime, u jednom od kadrova žurnala prikazani su tijekom ručka Vladimir Krafik, Le Corbusier i Edo Šen. Šen je u to vrijeme, pisat će u Sjećanjima arhitekt Zvonimir Vrkljan, »glavni junior u nizu javnih i užih arhitektonskih natječaja i savjetnik u svim važnijim arhitektonskim pitanjima«. Uz Šena, kao člana medjunarodnog ocjenjivačkog suda, na natječaju za stambeno naselje Bat’a u Zlínu projektom je prisutan i hrvatski arhitekt Vladimir Potočnjak, čiji je rad, kako navodi Vrkljan, bio medju nagradjenima.
Bat’in koncept gradnje ide korak ispred svoga vremena, a kako vidimo u realizaciji nekih ideja pretekao je i samog Corbusiera, koji ondje na kraju nije ništa ni ostvario. Sukladno tome i Borovo Naselje koncipirano je prema tada najvišim svjetskim standardima urbanističko-arhitektonskog planiranja. Kvalitetom, na tlu Hrvatske jedino ga možemo usporediti sa stambeno-rudarskim kompleksom Raša u Istri tršćanskog arhitekta Gustava Pulitzera-Finalija. I dok Raša, izgradjena 1936/37. kao dio Mussolinijeva koncepta città di fondazione, otjelotvoruje ideju o idealnom gradu poštujući krajolik i zatečenu graditeljsku tradiciju, Borovo Naselje svojim se urbanističko-arhitektonskim konceptom nameće zatečenoj lokalnoj tradiciji, koja u tom trenutku duhovno nije bila spremna za tako radikalne promjene. Iz tog razloga Bat’in koncept u lokalnoj zajednici nije ostavio dubljega traga kao nositelj naprednih urbanističko-arhitektonskih kretanja. Destrukcija naselja koja je trajala tijekom više desetljeća, kulminirala je tijekom srpske agresije, a nastavljena je i nakon mirne reintegracije. Nažalost, Borovo Naselje nadležne institucije ni danas nisu prepoznale kao vrijedan spomenik graditeljskoga nasljedja.
"Borovo" je od 1931. godine, kada ga je osnovao češki industrijalac Bata, prošlo jedan čitav ljudski vijek, mijenjalo je uprave i managere, prošlo je dva rata i mnoge društveno-političke promjene. Međutim, "Borovo" je uvijek išlo dalje na novim temeljima i novim uvjetima. Da bismo shvatili što je "Borovo" danas, moramo znati što je "Borovo" jučer, gdje su nam temelji i snaga, iz čega crpimo ideje za novu budućnost. "Borovo" je do 1991. godine bilo VELIKO po veličini, druga tvrtka u Republici Hrvatskoj (iza INE); u njemu je radilo cca 22.000 djelatnika, proizvodilo je 22 mil. obuće, 580.000 kompleta teretnih auto-guma te preko 11000 t GTR-a i još mnogo toga iz 91 registrirane djelatnosti kompletan kombinat. Posjedovalo je i 620 prodavaonica. "Borovo" je bilo vodeća tvrtka u Hrvatskoj i najveći gumarski i obućarski proizvođač u ovom dijelu Europe. Tržište nabave i prodaje bili su svi kontinenti; "Borovo" je poslovalo s cijelim svijetom.
Poslovni prostor tvrtke "Borovo" iznosio je 760.000 m2 infrastrukturno uređenog prostora (ceste, željezničke pruge, električna energija, voda itd.), od čega je 240.000 m2 u zatvorenim prostorima i to na obali Dunava, najveće europske vodene prometnice, uvijek plovne s neograničenom količinom pitke i tehnološke vode. Ratna razaranja 1991. godine devastirala su veći dio ovih prostora. "Borovo" je poslije rata, reintegracijom 1997. godine, uključeno u zakonodavni sustav RH, te se Uprava koja je privremeno izmještena u Zagreb, vratila na domicilnu lokaciju Borovo - Vukovar, gdje je počela s obnovom proizvodnje i organizacijom poslovanja. "Borovo" je do danas obnovilo i nastavilo rad u mnogim djelatnostima i to:- proizvodnja kožne i gumene obuće, klinastog remenja, gumene smjese, - usluge obrade metala i održavanja, prometa i ugostiteljske usluge.
Izuzetno su važne maloprodajne organizacije u Hrvatskoj; sa 100 prodavaonica, u Sloveniji 56, te u Crnoj Gori sa 16 prodavaonica. U "Borovu" danas na domicilnoj lokaciji radi preko 600 od ukupno 1.200 zaposlenika.
Važno je reći da su se u "Borovo" vratili visokoobrazovani stručnjaci raznih struka kojih ima preko 50, što je, s obzirom na broj zaposlenika, izuzetna snaga, sposobna kreirati svoju i borovsku budućnost. "Borovo" danas proizvodi preko 200.000 pari kožne obuće, jednako toliko pari gumene obuće, te preko milijun metara industrijskog remenja; ukupan prihod iznosi cca 260 mil. kuna. Naša budućnost je u našim rukama i želimo ju kreirati u skladu sa svojim iskustvima u novom ekonomskom i tržišnom okruženju, koristeći maksimalno tržišne i ljudske resurse. Naši ciljevi su i ciljevi lokalne zajednice i Vlade RH, te očekujemo da ćemo kroz učinkovitu suradnju i sklad interesa ostvariti svoje planove.