Vukovar, grad na dvije rijeke, Dunav i Vuka, ponosno stoji u istočnom dijelu Hrvatske, na ravnici zlatne Slavonije. S više tisučljetnom naseljenošću kraja potvrđuje bogatstvo plodnog tla na kojem se nalazi.
Domovinski rat
Izbori su održani 1990.g. u republikama bivše Jugoslavije. Prvi put u 20-om stoljeću, Parlament izabranih predstavnika, članova novih političkih stranaka, dobiva sjedište u Hrvatskoj.
Slični događaji su se zbivali i u drugim republikama osim u Srbiji, gdje je Komunistička partija, koja je promijenila ime u Socijalističku partiju, prevladala.
Propagandna kampanja, osmišljena oko programa "Velika Srbija", je započela. Bilo je govora kako su Srbi u opasnosti te da svi Srbi bi trebali živjeti u istoj državi. Srpska manjina u Hrvatskoj, oko 11 do 12 % cjelokupnog hrvatskog stanovništva, je ustrajala pri zastrašivanju pričama kako bi naveli na pomisao da su Srbi u opasnosti. U to vrijeme Jugoslavenska vojska se zapravo pretvorila u Srpsku vojsku. Suprotstavljajući se sa Srpskom vladom, vojska naoružava srpske ekstremiste u Hrvatskoj.
Novi hrvatski parlament izglasao je ukinuće komunističkih zakona, istodobno garantirajući ista civilna i etnička prava za sve stanovnike Hrvatske, prateći primjer ostalih boljih demokratskih zemalja.
Srpski ekstremisti u Hrvatskoj, potpomognuti sa strane Srbije, počinju se naoružavati početkom ljeta 1990.g. Prve cestovne barikade su postavljene oko grada Knina. Četnici, kao eksponenti ideje o Velikoj Srbiji, osudili su Hrvate i Srbe na hrvatskoj strani.
Vukovarski kraj također proživljava ove dramatične trenutke neprijateljske propagande i organiziranja naoružavanja sugrađana Srba, te dovođenja Četnika iz Srbije u sela sa večinskim srpskim stanovništvom.
Bitka
Nakon nekoliko mjeseci priprema, 2. svibnja 1991.g., Srpski Četnici započinju teror masakrom 12 hrvatskih policajaca u Borovo Selu. Srpska agresija se produžila zbog raznih vojnih i političkih pitanja, kako bi Srbija osvojila nezaštićena mjesta općine Vukovar tijekom sljedećih mjeseci, stalnim porastom agresorske vatre upućene na grad. Krajem kolovoza Vukovar je okružen velikim brojem Srpskih vojnih snaga, naoružanih s oko 600 tenkova i oklopnih vozila raspoređenima oko Vukovara (u Hrvatskoj i Vojvodini), velikim brojem raznovrsne artiljerije, 40000 do 60000 dobro naoružanih vojnika i Srpskih vojnih aviona. Oružje, municija i ljudska snaga su bez teškoća dospijevali iz Srbije kad god je bilo potrebno.
Okruženi grad je branjen sa 700 do 800 pripadnika Hrvatske Nacionalne Garde i policije te oko 1000 dobrovoljaca. Bili su veoma slabo naoružani automatskim i poluautomatskim puškama, nekoliko topova, ograničenim brojem protutenkovskim oružjem, minama i malo municije.
Samo teškim probijanjem do grada mogla se dopremiti dodatna vojna oprema, medicinski materijal i hrana. Prema vojnim procjenama, omjer snaga je bio takav da je grad mogao biti branjen samo dva dana. No ipak grad se odupirao neprijatelju 86 dana.
Bitka za Vukovar, ili "Vukovarski pakao", počela je 25. kolovoza kad je Srpska vojska, nakon artiljerije i zračnih snaga, neuspješno upotrijebila gotovo svu snagu uključujući i pješadiju, koju su odbili branitelji nakon nekoliko dana. Sljedeći divlji napad nad okruženim gradom traje od 14. do 20. rujna. U tih 7 dana branitelji Vukovara uspjeli su uništiti 130 Srpskih tenkova i oklopnih vozila, te su Trpinjsku cestu, gdje su se napadi većinom i održavali, nazvali "Grobljem tenkova".
Nakon poraza, Srpska vojska mijenja strategiju. Grad je izložen stalnim artiljerijskim razaranjima i zračnim bombardiranjem s pokušajem da se prodre u stanovite dijelove grada. Vukovar je postupno pretvoren u ruševine; život stanovnika i sve aktivnosti uništene bolnice nastavili su se održavati u podrumima. Otpor Vukovarskih branitelja i stanje grada sve više zauzimaju mjesta na naslovnicama novina po cijelom svjetu, no zahtjevi za pomoć su smatrani samo u retoričkom smislu. U listopadu, konvoji svjetskih humanitarnih i zdravstvenih organizacija nisu uspjeli isporučiti pakete potpore bolnici pa tako ni stanovnicima. Stotine ranjenika koji su bili odvoženi iz Vukovara zamijenjivali su još uvijek no nešto lakše ranjeni ljudi.
Nikako nije bilo moguće dostaviti pomoć iscrpljenim braniteljima. Srpska opsada Vukovara se pojačava nakon okupacije strateško važnog položaja Marinci 1. listopada. Kada je Hrvatska vojska sredinom listopada započela praviti prolaz do Vukovara, promatrači Europske Unije izdaju ultimatum tražeči da se akcija odmah zaustavi. Srpska vojska je neuspješno pokušala prodrijeti u skroz porušeni grad. Početkom studenog sjedište komande srpske vojske premješta se u blizinu grada i vode napad na Lužac, dio grada. Branitelji Lužca su prinuđeni na povlačenje u samo središte grada nakon što im je nestalo protutenkovskog oružja. Okupacija Lužca i neuspješan pokušaj da se dostavi pomoć označilo je početak bolnog pokušaja da se osigura obrana grada. Ubrzo nakon toga, 11. studenog, pali su i Bogdanovci koji su bili jedino mjesto uz Vukovar koji su uspjeli donekle odbiti agresora.
U zadnjim danima bitke, obrana grada je slomljena na dva mjesta: jedna linija od Lužca do Dunava, i druga na Vuci u centru grada. Branitelji više nemaju protutenkovskog oružja, pa su se podjelili u manje grupe i probili se na zapad. Jedna grupa branitelja na Mitnici i Borovo Naselju je potpuno okružena agresorom i bez municije. Uhićeni su s ostalim civilima 18. studenog 1991.g., na dan koji je označen kao dan okupacije Vukovara.
Agresor uzvikuje barbarsku pjesmu: "Bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate". Tenk sa razglasom prolazi gradom te straši stanovnike, citiram: "Građani, istaknite visoko belu zastavu, i to će biti znak da prestanemo sa delstvima. Mi znamo da vi želite da se predate, ali nam dajte do znanja, da li da prekinemo ili da krenemo na sveopšte uništenje. Ne ginite uzalud. Šteta je.".
Statistika
Prvi podaci svjedoče o golemim žrtvama:
- 1700 ljudi je ubijeno u obrani grada (njih 1100 su civili)
- više od 4000 ljudi je ranjeno
- između 3000 i 5000 zarobljenika
- nekoliko tisuća ljudi se smatra nestalim
- Vukovar je branilo oko 1800 boraca koji su organizirani u 204. brigadu Hrvatske Nacionalne Garde tijekom obrane; oko 40% branitelja su bili dobrovoljci iz svih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine te iz Dijaspore
- od prilike 500 Srpskih oklopnih vozila je uništeno pri obrani (njih 200 su tenkovi) i 25 aviona je srušeno
- između 10000 i 15000 Srba je ubijeno, a između 25000 i 30000 ih je ranjeno
- U bitci za Vukovar, Srpska vojska je materijalno, politički i psihološki oslabila. Ogromna vojna sila agresora se nalazila u Vukovaru 3 mjeseca, što je omogućilo Hrvatskoj vojsci da se organizira.
Popis srušenih letjelica Jugoslavenske vojske iznad Vukovara (ovo je popis samo najvažnijih, a bilo ih je puno više):
datum broj vrsta
7.9. 1 G-4 Super Galeb (Super Seagull)
4.10. 1 MiG 21
5.10. 1 SA 341/342 Gazelle - helicopter
6.10. 1 SA 341/342 Gazelle - helicopter
7.10. 3 SA 341/342 Gazelle - helicopter
29.10. 1 MiG 21
31.10. 1 MiG 21
4.11. 5 MiG 21
6.11. 1 MiG 21
11.11. 1 G-2 Galeb (Seagull)
Vukovar je postao simbol Hrvatskog otpora pred Srpskim agresorom.
Progonstvo
Nakon okupacije Vukovara, nastavljaju se patnje i stradanja vukovarskog stanovništva. Suprotno normama međunarodnog humanitarnog prava neprijateljska vojska, u suradnji s dijelom domaćeg srpskog stanovništva, izvršila je masovno ubijanje zarobljenika (civila, ranjenika i branitelja Vukovara).
Više od 5000 Vukovaraca odvedeno je u brojne logore u Srbiju (Sremska Mitrovica, Begejci, Stajićevo, ...). Logoraši su tjerani na robovski rad i pretrpjeli su teška zlostavljanja. Posredstvom Međunarodnog Crvenog križa i hrvatske Komisije za razmjenu zarobljenih osoba obavljene su razmjene zarobljenika. U prvoj polovici 1992. Godine kod Nemetina, Lipovca i Sarvaša oslobođeno je 4247 zarobljenika od toga 3048 Vukovaraca. U kolovozu iste godine, nakon devet mjeseci logoraškog života, oslobođeno je 726 zarobljenika, većinom Vukovaraca.
Hrvatske vlasti i udruge osnovane s ciljem da tragaju za brojno nasilno odvedenim i zarobljenim osobama objavile su 1995. Godine da je još uvijek nepoznata sudbina 2865 osoba, od toga 1247 iz Vukovarsko-srijemske županije. Do današnjeg je dana nepoznata sudbina brojnih nasilno odvedenih osoba.
Hrvati i nesrpsko stanovništvo protjerano je s vukovarskog područja, s tim da im je oduzeta imovina i poslije teškog puta preko Srbije i Bosne došli su na slobodno hrvatsko područje. Nakon prvog prihvata u sabirnim središtima, gdje su im humanitarne organizacije pružile prvu pomoć, prognanici su smješteni u domovini i inozemstvu. Prema popisu prognanika 1994. Godine evidentirana je 31732 osobe s vukovarskog područja. Iz grada Vukovara popisano je 7677 domaćinstava (Vukovar 5090, Borovo Naselje 2346, Sotin 241), ili ukupno 20540 osoba (Vukovar 13486, Borovo Naselje 6348, Sotin 781). Po nacionalnosti iz grada Vukovara, od ukupno 20540 osoba, 18753 su Hrvati, Rusini i Ukrajinci 519, Srbi 481, Mađari 288 i ostali 499. U organiziranom smještaju nalazilo se tada 4187 domaćinstava, a u inozemstvu 1570 osoba. Prognani Vukovarci bili su smješteni na 563 mjesta u Republici Hrvatskoj.
Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske utemeljen je već krajem studenoga 1991. Godine. Tijekom višegodišnjeg progonstva donijet je niz uredbi i propisa o zbrinjavanju i pravima prognanika, Uvjeti boravka prognanika, smještaj i prehrana bili su vrlo različiti i često loši. Prvih godina prognanicima se posvećivala veća pažnja. Pored brige hrvatskih vlasti i humanitarnih institucija u početku je primana značajna humanitarna pomoć iz inozemstva. Posebno treba istaći brigu za djecu poginulih i nestalih branitelja i civila.
Kako se progonstvo produžilo, položaj prognanika se pogoršavao. Mnoga obećanja nisu izvršena, zagarantirane novčane naknade su kasnile i slično. Prognanici su govorili o tome da su zaboravljeni. Najteže je bilo podnositi udaljenosti od doma. Vukovarskim prognanicima gotovo kroz cijelo razdoblje nije bilo omogućeno da posjete svoje područje. U sito vrijeme svjetska je javnost sve više izjednačavala agresora i prognanike koji su žrtva agresije na Hrvatsku.
Prognanici su osjećali da su izgubili dostojanstvo života. Pored svega prognani Vukovarci nisu klonuli duhom, sve vrijeme su vjerovali u povratak, ali nitko nije ni pomišljao da bi to moglo potrajati sedam godina.
Zajednica prognanika Hrvatske pokrenula je brojne aktivnosti, organizirala proteste, sve s ciljem poboljšanja položaja prognanika i bržeg povratka. Vukovarski prognanici organizirali su raznovrsne oblike društvenog i kulturnog života. Prvih dana djelovao je samo Crveni križ Vukovar, koji je imao značajnu ulogu u podjeli humanitarne pomoći i traženju nestalih osoba. “Klub Vukovaraca” u Zagrebu, bio je značajno mjesto susreta, a uskoro su osnovani klubovi u još dvadesetak mjesta Hrvatske. Teško pitanje nasilno odvedenih i zarobljenih Vukovaraca dovelo je do osnivanja nekoliko udruga, kao i “Vukovarske majke” i dr. Iz njihove aktivnosti izrastao je “Zid bola” sazidan od crvenih i crnih opeka, pred komandom UNPROFOR-a u Zagrebu, te brojna okupljanja i protesti u zemlji i inozemstvu. Udruga hrvatskih udovica Domovinskog rata, zatim udruge invalida i branitelja Domovinskog rata vodile su kontinuiranu brigu za prava svojih članova. Bilo je pokušaja postrojavanja 204. Vukovarske brigade, ali do toga nije došlo radi neusuglašene evidencije branitelja. Spomenicu Domovinskog rata dobilo je 272 Vukovaraca.
Organizirali su se vukovarski studenti, pokret “Zeleni Vukovara”. Okupljali su se športaši (veslanje, nogomet, lovstvo, šah). Osnivanjem hrvatskog KUD-a “Dunav” u zagrebu zapažen je uspjeh postigao Dječji pjevački zbor “Mali Vukovarci”, tamburaška i folklorna sekcija, brojnim nastupima u zemlji i inozemstvu, pronoseći ime Vukovara.
Vukovarski franjevci vodili su brigu o vukovarskom puku u progonstvu, održavajući brojne vjerske obrede u prognaničkim naseljima, Franjevačkoj crkvi Sv. Križa na Sigetu i Sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu.
Sve ove aktivnosti vukovarskih prognanika odvijale su se daleko od Vukovara jer hrvatska vlast nije imala pristupa na okupirano područje. Hrvatska država prihvatila je dolazak međunarodnih snaga UNPROFOR-a. Na temelju plana Cyrusa Vancea ove su snage trebale izaći na hrvatske granice i osigurati povratak prognanika. Međutim, UNPROFOR, koji je zauzeo svoje položaje u hrvatskom Podunavlju i drugim hrvatskim područjima u proljeće 1992. Godine samo je donekle ostvario prekid neprijateljstava. U isto vrijeme ove su snage zapravo zatvorile okupirano područje, omogućile daljnji progon nehrvatskog pučanstva i naseljavanje srpskog stanovništva.
Hrvatske vlasti i prognanici na brojnim protestnim skupovima tražili su da UNPROFOR ispuni svoju zadaću ili da ode. Međurim, Vijeće sigurnosti UN je brojnim rezolucijama produžavalo mandat. Za vrijeme UNPROFOR-a ni jedan prognanik se nije vratio, čak nije bilo dozvoljeno ni posjećivanje groblja. Prilike se nisu promijenile ni nakon novog mandata međunarodnih snaga i imena u UNCRO. Naročito je bilo bolno što otvoreno pitanje zarobljenih i nasilno odvedenih nije bilo riješeno. Svjetske velesile očito su bile nepravedne prema Hrvatskoj i Vukovaru kao simbolu otpora i tolerirala se nedjelotvornost UNPROFOR-a sve do 1995. godine.
Povjereništvo za općinu Vukovar u progonstvu počelo je raditi već 2. siječnja 1992. godine (na čelu je povjerenik Stjepan Vill, dok se iz logora nije vratio Marin Vidić-Bili). U prosincu iste godine uvodi se nova organizacija općinske uprave, s odjelima za opću upravu, gospodarstvo, društvene djelatnosti, graditeljstvo, katastar i geodetske poslove, te Ured za obranu koji kasnije prelazi u nadležnost Ministarstva obrane.
Općinska uprava Vukovara obavlja raznovrsne poslove za potrebe za prognanog pučanstva, primjerice izdaje osobne dokumente, sudjeluje u koordinaciji smještaja prognanika, surađuje s državnim organima.
Krajem 1992. godine doneseni su novi zakoni kojima se uvodi novo teritorijalno ustrojstvo. Poslovi državne uprave prelaze u nadležnost novo ustrojenih županija, a gradovi i općine dobivaju ovlasti lokalne samouprave. Grad Vukovar (Vukovar, Borovo Naselje i Sotin) ulaze u sastav Vukovarsko-srijemske županije. Vukovar sada ima gradsko vijeće i Gradsko poglavarstvo na čelu s gradonačelnikom (prvi gradonačelnik je Marko Nikolašević, zatim dr. Jure Kolak). Vukovar je određen za sjedište županije, koje je privremeno u Vinkovcima.
U svim ovim događajima i životu Vukovaraca u progonstvu značajnu ulogu imala je Hrvatska demokratska zajednica kao objedinjavajuća snaga u borbi za hrvatske interese, što je potvrđeno više puta na održanim izborima. Članovi ove stranke imali su apsolutnu većinu u organima gradske uprave.
Donesen je niz dokumenata, kao “program rada i života u progonstvu” (1993.), Statut grada Vukovara (1994.), predložen je državnim vlastima “Zakon o Vukovaru”, ali nikada nije usvojen, jer je u međuvremenu donijet zakon o područjima od posebne državne skrbi.
U travnju 1996. godine izabrano je novo Poglavarstvo grada Vukovara na čelu s gradonačelnikom Vladimirom Štenglom. Otprilike u isto vrijeme u hrvatskom Podunavlju počinju djelovati nove međunarodne snage UNTAES, čime su počele odlučujuće završne pripreme za povratak.
Najveće poduzeće “Borovo” poslovanje je temeljilo na trgovačkoj mreži, svom pogonu u Donjem Miholjcu i poslovnoj suradnji s ulaganjem vlastitog znanja i kapitala. Tako su stvoreni uvjeti za zapošljavanje malog dijela radnika, ali i za zbrinjavanje 6000 radnika. Vukovarski poljoprivredni kombinat VUPIK ostvario je poslovnu suradnju s poduzećima u Hrvatskoj primjenom vlastite tehnologije u vinogradarskoj i ratarsko-povrtlarskoj proizvodnji na otoku Unija. Vukovarska tekstilna industrija VUTEKS je primjenila svoju tehnologiju u proizvodnji pokrivača u Vinkovcima, gdje je kasnije otvoren suvremeni pogon “Vuteks-Feniks”.
Vukovarska banka djelovala je u Zagrebu s puno teškoća, bez značajnijeg kapitala. Pred kraj prognaničkog razdoblja došla je pod stečaj. U skladu s procesima privatizacije vukovarska poduzeća registrirana u progonstvu prošla su ovaj proces. S puno teškoća i bez točnih pokazatelja o vrijednosti imovine vezana su uz državni Fond za privatizaciju kao dionička društva.
Društvene djelatnosti našle su se u progonstvu u teškim uvjetima, školska djeca raspoređena su u škole u Hrvatskoj ovisno o smještaju. Oko 250 učitelja i profesora iz Vukovara uključeni su u nastavni proces. Djeca predškolskog uzrasta također su raspoređena po vrtićima širom domovine, a uz neka prognanička naselja osnovane su i igraonice. Zdravstveni radnici prognani iz Vukovara uključeni su u zdravstvene ustanove, najviše u Zagrebu.
Gradski muzej Vukovar u progonstvu nastavio je intenzivan rad u zagrebu. Glavne aktivnosti usmjerio je na prikupljanje podataka i pokretanje inicijativa za povrat otuđene spomeničke baštine, koja se nalazi u Srbiji. Međunarodne organizacije (UNESCO, ICOM) podržale su ove programe. Provedena je velika uspješna akcija prikupljanja likovnih dijela za Vukovar, te je na međunarodnoj razini dobijeno 1500 umjetnina. Muzej je organizirao brojne izložbe, predavanja i predstavljanja knjiga o Vukovaru širom Hrvatske i inozemstva. Zapažene su izložbe u Beču, Parizu i Varšavi.
Izdavačka djelatnost, koju su pokrenuli Gradski muzej i Gradsko poglavarstvo Vukovar, ali i brojni drugi izdavači rezultirala je brojnim knjigama. Radi se o povijesnim sadržajima, kulturnoj baštini, Domovinskom ratu, zločinima počinjenim nad vukovarskim Hrvatima i dr. Na ovaj način prezentirana je svijetu istina o hrvatskom Vukovaru.
Vrlo značajnu ulogu imala su sredstva informiranja. Od svibnja 1992. Godine izlaze u Zagrebu “Vukovarske novine”, kao dvotjednik. Postaju nezaobilazno glasilo koje informira, potiče i ohrabruje prognanike. Radio Vukovar, koji je u vrijeme bitke za Vukovar 1991. godine bio jedina veza sa svijetom iz okupiranog grada, nastavio je djelovanje u progonstvu od rujna 1992. Godine. Emitirao je svoj program u Vinkovcima, koji se je čuo i na okupiranom području. Pred kraj prognaničkog razdoblja Radio Vukovar je dobio suvremenu opremu. Kulturna, izdavačka i informativna djelatnost Vukovaraca u progonstvu imale su veliki utjecaj na širenje istine o Vukovaru i stjecanju brojnih prijatelja. Ostvareni su brojni kontakti s gradovima u zemlji i inozemstvu. Došlo je do utemeljenja prijateljstva, razmjena delegacija, humanitarne pomoći, organiziranog odmora djece i drugih oblika pomoći podrške.
Povratak
Nakon uspješno provedenih vojno-redarstvenih akcija “Bljesak” i “Oluja”, u proljeće i ljeto 1995. godine, Hrvatska je oslobodila najveći dio svoga okupiranog teritorija i učvrstila međunarodni položaj. Trebalo je još osloboditi hrvatsko Podunavlje, koje čini u postotcima 4,5% hrvatskog državnog teritorija. To je bogato područje, izlazi na Dunav i nerazdvojni je dio hrvatske države. Ovdje je i Vukovar-simbol stradanja i obrane Hrvatske. Od početka Domovinskog rata govorilo se: “Rat je počeo i završit će u Vukovaru”.
Hrvatska vlast pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana izabrala je mirni put za oslobođenje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Željelo se izbjeći daljnje žrtve, a istovremeno uvažiti zahtjeve međunarodne zajednice. Velike sile pokazivale su veliku zabrinutost za ostanak Srba na ovom istočnohrvatskom području, a uopće se nisu skrbile za položaj tisuća prognanih Hrvata.
Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu potpisan je 12. studenoga 1995. godine (poznat kao “Erdutsko-zagrebački sporazum”). Omogućen je povratak okupiranog područja u ustavno-pravni poredak republike Hrvatske, najavljen je svršetak rata, razvojačenje okupatorske vojske, povratak prognanika kućama, bez ikakve srpske autonomije. Domaća javnost, a posebno prognanici koji su se pitali kako organizirati suživot na tom području, hladno su primili ovaj sporazum.
U prosincu 1995. godine osnovan je Ured privremen uprave za uspostavu hrvatske vlasti na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.
Vijeće sigurnosti UN svojom je rezolucijom iz siječnja 1996. godine utvrdilo da će civilne i vojne međunarodne snage UNTAES, pod zapovjedništvom prijelaznog upravitelja Kleina provesti ovaj zadatak u roku godine dana. Od travnja 1996. godine stožer generala Kleina je u Vukovaru. U svibnju i lipnju 1996. godine izvršeno je razvojačenje Podunavlja. Vukovar je priključen na telefonsku mrežu Republike Hrvatske. Prijelazna policija je počela preuzimati dužnost, a stanovništvo je počelo uzimati hrvatske dokumente. Otvoren je cestovni i riječni promet, a hrvatska zastava postavljena je na hrvatskim granicama.
Srbi još uvijek zahtijevaju autonomiju i ne odriču se svojih paradržavnih organa vlasti. Počela je obnova nekih mjesta, ali se prognanici još ne mogu vraćati. Razminiranje je tek u začetku. U ljeto 1996. godine objavljeno je da je mandat UNTAES-a produžen do 15. srpnja 1997. godine.
U drugoj polovici 1996. nastavljen je mukotrpan posao korak po korak za reintegraciju hrvatskog Podunavlja, ulaskom javnih poduzeća i pregovorima o uspostavi hrvatskog školstva, zdravstva i sudstva.
U listopadu 1996. uslijedio je izvještaj Haškog suda o završnoj ekshumaciji 200 tijela na Ovčari.
Predsjednik Tuđman je prvi put došao u kraći posjet Vukovaru 3. prosinca 1996. godine.
Na putu daljnje reintegracije hrvatskog Podunavlja i stalnog pojačanog interesa međunarodne javnosti bilo je potrebno donijeti nekoliko zakona i odluka. Zakon o oprostu, djelovanju Zajedničkog vijeća općina (srpskih) i Zakon o konvalidaciji, kojim se priznaju akti i odluke iz radoblja djelovanja vlasti nepostojeće paradržave. Hrvatska vlast je određeni broj ljudi izuzela od Zakona o oprostu. Bivši načelnik općine Vukovar Slavko Dokmanović uhićen je i otpremljen u Haag na sud za ratne zločince.
Republika Hrvatske je ovim zakonima potvrdila da je spremna svim građanima osigurati demokratska i ljudska prava, pa tako i Srbima koji prihvaćaju Hrvatsku kao svoju domovinu. međutim, ovi zakoni naišli su na hladan prijem u hrvatskoj javnosti, posebno kod prognanika, koji se još uvijek nisu mogli vratiti kućama.
Na izborima održanim 13. travnja 1997. godine u Vukovaru je većinu dobila hrvatska opcija (HDZ i nezavisni). Izabrani članovi s liste Srpske demokratske stranke ometali su konstitutiranje tijela gradske uprave, ipak, ponovo je za gradonačelnika izabran Vladimir Štengl. od ljeta 1997. godine uredi Gradskog poglavarstva su u Vukovaru.
“Vlak mira” u kojem je bio predsjednik Tuđman i predstavnici cijele Hrvatske posjetili su Vukovar 8. lipnja 1997. godine. Tom je prilikom predsjednik Tuđman rekao: “Vukovar simbol hrvatskih patnji, hrvatskog otpora, hrvatskih težnji za slobodom, hrvatskih želja za povratkom na istočne granice, na Dunav, o kojem pjeva hrvatska himna...”
Kao što se moglo očekivati Vijeće sigurnosti UN produžilo je mandat UNTAES-a do 15. siječnja 1998. godine, ali su promijenjeni uvjeti i polovina vojnih snaga se odmah povukla.
Hrvatska vlada osnovala je Nacionalni odbor za uspostavu povjerenja, brzog povratka i normalizaciju života. Odbor za Vukovar osnovan je 3. studenoga 1997. godine.
U prosincu 1997. godine Vijeće sigurnosti potvrdilo je završetak mandata UNTAES-a u republici Hrvatskoj. U Domu kulture u Borovu Naselju 15. siječnja 1998. godine održana je svečanost kojom je obilježen kraj mandata i ovlasti prijelaznog upravitelja i konačno integriranje hrvatskog Podunavlja u Republiku Hrvatsku. Predsjednik Tuđman je u Zagrebu dodijelio “Spomen medalje za Vukovar” zaslužnim pojedincima.
U 1998. godinu gradska uprava ušla je potpuno organizirana sa stalnim sjedištem u Vukovaru, s pet upravnih odjela: za komunalno gospodarstvo i uređenje grada, za društvene djelatnosti, za financiranje, za normativnu djelatnost i opće poslove, za gradsku imovinu i lokalnu samoupravu.
Pod državnom upravom i lokalnim organima vlasti ostao je težak zadatak obnove i povratka prognanika ili sada povratnika. Ministarstvo obnove i razvitka, Regionalni ured za prognanike u Vukovaru i gradske i županijske vlasti u Vukovaru koordiniraju ovaj složeni zadatak. Pri tom nije dovoljna samo načelna podrška.
Vukovarci žele kući, ali na dostojanstven način. Na tom putu ima puno prepreka. Kuće su razrušene, gospodarstvo uništeno. U mnogim hrvatskim stanovima i kućama su naseljeni Srbi. Traži se tzv. dvosmjerni povratak, prvo odlazak Srba u druga hrvatska područja, ili uz naknadu imovine u druge zemlje. Svjetske velesile insistiraju na multinacionalnom programu i testiraju mogućnosti suživota na primjeru Vukovara. To je jedan od glavnih zadataka namijenjen Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju, koja promatra stanje u hrvatskom Podunavlju.
Iz raspoloživih se podataka vidi da je vrlo mala materijalna pomoć pojedinih država i međunarodne zajednice u obnovi Vukovara. Glavnina uloženih i planiranih sredstava pada na hrvatsku državu. Održane su dvije donatorske konferencije. Ministarstvo obnove i razvitka pripremilo je knjigu “Vukovar izazov obnove” u kojoj su ponuđena 43 objekta. Svaka hrvatska županija obnovit će po jedan značajan objekt. Pripremljen je novi generalni urbanistički plan i detaljni planovi grada.
Neke stambene zgrade u Vukovaru već su obnovljene, također i u Borovu naselju, i neki objekti javne namjene. Prvi vukovarski povratnici dobili su ključeve stanova. Potpisan je i Ugovor za obnovu 2000 objekata u Vukovaru, no to je tek početak - za sada se vratio vrlo mali broj povratnika Hrvata. Slijedi složeni put uspostave povjerenja.
Vukovar je teško stradao, treba ga izgraditi, a jednako tako i udahnuti mu dušu, da bude moderan, prepoznatljiv grad, kojeg treba voljeti, kao što su ga voljeli oni koji su ga branili.